ne, ne pričinjava vam se...to sam zbilja opet ja...
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
baš smiješno...mislim nemam pojma otkud mi odjednom ideja da napišem novi post na već zaboravljenom blogu...
za početak mislim da je važno da znate da se više ne zovem martina nego opet illona jer sam shvatila a zapravo i nije neka sramota. mislim ok. tako da, ako negdje vidite da piše martina, onda sam to zaboravila promijeniti.
ne znam što da vam kažem jer sam na kompu već duže od tri sata i umorna sam i dosta mi je. pogotovo tipkanja, zao ću biti kratka. prije jedno dva mjeseca napisala sam ovo što slijedi, ali nije se dalo objaviti pa sam to shvatila kao znak da to nije dobra odluka. tako da nisam i sada tako tužna kako sam tada bila.
nadam se da ovaj moj blog još uvijek ima obožavatelje i da nisu baš svi zaboravili na mene...hh...a zanimljivo mi je bilo sad malo čitati što sam nekad pisala i kako sam se osjećala...što tada još nisam znala...što se još nije desilo...koliko sam nekima vjerovala, i, vjerojatno glavno i najvažnije, koliko sam bila zaljubljena. al ok, i sad sam 
uvijek i zauvijek, ali mi se ukus začuđujuće promijenio, o kriterijima da ne govorim. odrastam.
no da, što da vam još pričam. pročitajte ovo, a onda se možete podsjetiti na one stare postove...ako vam se da. ma svejedno mi je. ja sam svoje obavila...
OVO SAM, DAKLE, NAPISALA PRIJE OTPRILIKE DVA MJESECA:
haha.
puklo me
tj. pisalo mi se i beskonačno sam forever tužna.
ajde da vidimo kako će to izgledati.
čudno
A zašto onda svi mladi uz tugu vezuju samo dečke i cure i prekide i nesretne ljubavi?
Zar je to jedino zbog čega su bili tužni?
Jer ako je, onda zbilja svaka im čast.
Onda ne znaju kakvi su sretnici i ne znaju kako boli kada tuguju za nečim jačim.
Jer ljubav, ok, boli.
Ali ako je sve izgubljeno i baš ništa na svijetu ne može popraviti stvari i vratiti ih na mjesto.
To je tuga.
I kada znaš točno dan kada je sve počelo.
A ne znaš razloge.
To je tuga.
A dan se zove nedjelja.
I poslije njega bilo je dana i sve je super ali ništa nije kao prije.
Mislim da nikada ni neće-
Jer je nategnuto.
Sve što napravim je krivo.
Svaka riječ, pogled, postupak, čak i misao je kriva.
Moj život sada zbilja visi na paukovoj mreži.
Uhvaćeni samo čekamo da pukne.
Trebala bih glumiti i malo po malo spremati stvari.
Ali kada nisam takav tip.
I gluma nije ništa bolja od promijenjene stvarnosti.
Pokušavam navesti nekoga na pravi put.
Da mi netko pomogne.
Samo što želim da to učini svjesno i voljno.
Siliti nekoga ne vodi nikamo.
Ne mogu ni plakati.
Samo sjedim i pokušavam misliti.
Sjetiti se gdje je bila granica i kada smo je prešli.
Koliko će to još trajati?
Božić je blizu, a čekam ga mjesecima.
I njemu se radujem.
A ako ga provedem bez radosti svoje obitelji, ako do tada paukova mreža pukne?
Gdje sam onda i ima li me više?
Mislim da bi im bilo bolje da me ne gledaju.
Barem da nisam s njima.
A oni i to shvaćaju protiv sebe.
Pa se vraćam na mjesto gdje je baš sve što učinim krivo.
Nije uopće divno živjeti praznog srca.
Koje ne osjeća da više može voljeti jer onaj koga voli postaje nesretan.
Pa si branim i to.
Ali to je nemoguće, ne voljeti.
I opet volim i grizem se zbog toga ali ljude s kojima si cijeli život moraš voljeti.
A znaš da i oni tebe vole i zato ih tako lako ubijaš.
O, zašto?
Uzimam štapiće iako mi se uopće ne jedu.
Samo da nešto radim.
Nije moguće pobjeći.
Sve što kažem, iskoristi se protiv mene.
Sve što prešutim, iskoristi se protiv mene.
Zašto ne shvaćaju da traže previše?
I koliko je tuge u meni.
Zašto onda nemaju malo više razumijevanja?
Zar je teško ne shvatiti sve osobno?
Uf.
Ograničeni mladi.
To je tuga.
Eto...čudno je sve ovo skupa...čak i neugodno. kao sastanak s frendicom koju godinama nisam vidjela.
velika pusa, i nemojte misliti da ću sad nastaviti redovito pisati, jer je velika šansa da opet mjesecima neću.
u slučaju da se još dugo nećemo čuti, želim vam samo da budete sretni kao što sam ja danas bila.
uživajte.
pusa.
illona 
so this is goodbye...
zao mi je sto je moralo doci do ovoga...
dosta je vremena proslo
dosta je vremena jos trebalo proci...
i ponavljam - stvarno mi je zao
trebali ste do sada vec zakljuciti da pisem oprostajni post...
zblizila sam se s tom stranicom...
koliko sam puta utipkala tu adresu...
ali prisiljena sam prestati...
necu obrisati ovu stranicu...ionako sto ste procitali ste procitali i da sad ovo obrisem stvarno ne bi imalo smisla.
ne mogu vjerovati!!!!!!!!!!!!!!!
napisala sam tako dugacak i lijep oprostajni post...iskren.
i izaslo mi je, glupost je izasla!!!!!!!!!!!!!!!!!
i otisla sam u skice u kojima mi se inace sve sacuva - i nema!
tako sam ljuta da mi para izlazi iz usiju...doslovno.
ne mogu disati.
e pa ako nije moglo biti lijepo i dirljivo, onda evo vam ga oprostaja.
zbogom
ovaj post opet pišem u žurbi jer moj najdraži bratec čeka da ide igrati igrice...
pa zato da ne duljim...
drugi put ću vam pisati kako je počela škola...grr...ali mislim da to svi i predobro znate...
kasnije ću vam vraćati komentarčiće...
sada moram nešto objaviti...trebala sam već prije al sam se tek sad sjetila...pa rekoh ajd nek se riješim...
dakle budući da je škola užasno dosadna dosadna dosadna...i sve to...dosadna uglavnom...onda smo andreich i ja odlučile napisati ovaj intervju:
pa čitajte. isti ćete naći i na andreinom blogu pa svratite...
u komentarima očekujem poduže mišljenje o njemu...znam da sam naporna al šta da vam radim...i'm sorry...
dakle ide:
INTERVJU SA MOJOM FRENDICOM IZ KLUPE (sa mnom)
Andrea: Vaše ime i prezime je?
illona: illona *****
A: Koliko imate godina?
I: 14
A: Koje su vaše izvanškolske aktivnosti?
I: svakako bih tu izdvojila dečke, tenis, tu je i moj izgled a i moje prijateljice.
A: Znači mogli bismo zaključiti da ste opsjednuti svojim izgledom i dečkima?
I: Ne, to se nikako ne bi smjelo zaključiti! ja sam nadasve umjerena u svemu. to su moje četiri grane: dečki, tenis, izgled i frendovi.
A: grane... hm... a koje je vaše stablo?
I: Ja sam svoje stablo, to je moje jatstvo. i iz njega rastu moje grane.
A: kako provodite svoje vrijeme u školi?
I: jako dosadno. ekipa je very bad. cure su prilično bezobrazne.
A: ...except me...
I: of course...hm...željela bih se ispraviti da se netko ne bi uvrijedio... nisu baš sve tako very bad. neke su ipak... vrlo mi idu na živce.
A: ...but I am an angel...
I: of course...hm...sli vi ste sada moja intervjužjčljteljica.
A: ok, šta god... ja samo pišm kako vi kažete... znači ekipa nije za pamćenje?
: je... ali ne baš najbolje. ×D. promjenu teme bih zamolila...
A: Your love life is...
I: very bad. ne želim baš pričati o tome jer neke pojedinosti pišu na blogu (klikni )... uglavnom sam poznata po tome da sam uvijek zaljubljena. vjerovatno sam se zaljubljena rodila. pitam se u koga sam bila zaljubljena u maminom trbuhu... bubrege?
A: haha... evo nastavit ćemo drugi dan... doviđenja
I: doviđenja i doslušanja i dopričanja.papa moji obožavatelji.
to je bio kao što ste mogli primijetiti, intervju sa mnom, a ovo je intervju s andreom (mojom frendicom iz klupe):
I: kako vas zovu?
A: Andrea *****
I: koliko vas dugo već tako zovu?
A: ?? cijeli moj život. od dana kada je na svijet došlo ovo predivno i pametno dijete... LoL
I: baš tako... LoL... kako vama ide život izvan škole?
A: ide nekako... po stare dane... ma znate već sve...
I: naravno. dečki? cure? sport?
A: dečki... volim zgodne dečke... (Illona: ma daj?!)... možda mi se je počeo jedan sviđati (a možda i ne) i tak... cure...e pa njih volim kao frendice (Illona: ma daj?!)... (nije mi bitno ako su zgodne ili ne jer su mi samo frendice). a sport... j***š to... to pak nikako ne ide.
I: A dobro ako vi tako kažete. inače kakva je obiteljska situacija?
A: dobro. nona me svaki dan gnjavi da jedem non stop (a ja naravno neću) i tak. mama radi cijeli dan jer je mare na godišnjem, a tati opet ne radi radio u autu (po običaju), ali to nije bitno.
I: zanimljivo... imate li što za poručiti svojim obožavateljima?
A: da. svih vas volim i mislim na vas. ljudi, zakon ste i nikada vas neću zaboraviti.
I: joooj! no comment... mislim da je intrvju završio. doviđenja.
A: doviđenja. pusa.
eto ga, to bi bilo recimo to, novi post stiže kad se sjetim, komentari stižu kad budem našla vremena, uglavnom sve po običaju. idem ja sad prije nego me brat ubije.
pusa,
illona
znam da ste jedva čekali...
da, da...
nisam zaboravila da imam blog...samo mi se nikako nije dalo, ili pak nisam imala inspiracije ili vremena...
uglavnom evo da vam se malo javim.
prvo želim reći da sam prilično zadovoljna komentarima na prošli post. gotovo nitko nije odjednom puštao više od jednog komentara, komentiralo je puno različitih osoba, dosta je komentara dugačkog i lijepog sadržaja...pa hvala vam!
kad napiem ovaj post (ako ga napišem jer svašta me može prekinuti, ili mi se možda neće dati...) idem vam koemtirati. svima koji su mene komentirali na prošli post...a dosta vas je.
dakle malo se sad žurim jer želim napisati dugačak post, a ne želim sjeditiza kompjuterom dva sata. i zato se ispričavam zbog greškica u pisanju.
inače primijetila sam da vam se sviđa moj novi dizajn. e pa i meni. baš je cool 
inače sada slušam HIM. inače ih ne slušam, ali dobar mi je ovaj album Dark light.
no, da, nije to bitno.
malo me zeza komp, ili je jednostavno stvar u blogu...naime svakog časa mi nestane ova crtica koja piše slova pa ja pišem i pišem a ništa se ne napiše...grrr 
najlošija vijest koju ći vam priopćiti, a sigurna sam da je već znate: DANAS JE POČELA ŠKOLA!!! 
molim vas, nemojmo o školi...
ajmo da vam rađe prepišem jedan od postova koje sam pisala dok me ajmo reć nije bilo:
ovako. čitala sam svoje stare postove i shvatila da jednostavno više nemam inspiracije za pisanje nečeg takvog. u čemu je problem, ne znam. događa li mi se previše sretnih stvari? odljubljujem li se? ili samo više nisam pametna, talentirana, puna ideja i sve to...a želim opet pisati one lijepe postove. ne ide to na zapovjed. ja moram osjetiti da mogu. moram dobiti nekakav osjećaj. i tada sam spremna, tada pišem. pa bilo na mobitel, na kompjuter ili u bilježnicu. pišem. ni ne znam što radim, riječi samo dolaze. misli, ideje, a ja ih poput kakvog stroja zapisujem. nema brisanja. nema ispravljanja. upravo je to ono pravo.ne znam znate li o čemu pričam. ne znam ni zanima li me.
sutra idem na dugoočekivani turnir. jedva čekam, smao želim dobro odigrati, a uz dobru igru pretpostavljam da će i rezultat biti zadovoljavajući. također, na tom se turniru želim ponovno zaljubiti. barem dok ne vidim dečka kojem moje srce svarno pripada. a plaši me što njegovo lice, postupci, pokreti, sve to polako ali sigurno blijedi iz moje glave. i nije prvi put da mi se to događa. tako je uvjek bilo. daleko od očiju, daleko od srca, rekao je netko. uvijek sam mislila da je to laž i da se osoba koja je to rekla nikad nije zaljubila. osjetila da je to ono pravo. ali sada mi dođe da se zapitam. i eto, to je razlog zašto se želim zaljubiti u novo biće. iako, kakve asm ja sreće i ukusa, i taj će biti kilometrima udaljen od mene. ali ne brine me to previše. neka bue. važno je da će mi sjećanje na njega biti svježije. treba mi netko novi da mi zaokupi misli.
toliko od ljubavne mene.
dalje, sutra se nadam vidjeti neka poznata i jako mi draga lica. nadam se da i ta lica jedva čekaju vidjeti mene. želim upoznati i možda neke nove osobe, što je vrlo često u zadnje vrijeme. želim se smijati, zezati, ogovarati, tračati...sve one ženske stvari bez kojih bi mi život bio nezamisliv.
joj, koliko želja...pitam se što će mi se od toga ostvaritit...ništa? možda jednostavno previše očekujem. što bi bilo da spustim kriterije? i želim manje i realnije?
a opet...ne mogu. ja to želim. u ovoj rečenici naglasak može biti na sve tri riječi. znam da očekujem previše. ali uvijek je tako bilo i uvije će tako biti.
maštanja. nikad ostvareni snovi. to sam ja. probajte me promijeniti...
znam da ovo što ću sad reći nije bitno, ali trenutno sjedim u autu parkiranom ispred plodina i čekam tatu i brata da se vrate iz shoppinga. već ih dugo nema. nema ih cijeli ovaj post, pa i dulje. i tko zna koliko ih još neće biti. ja čekam...čekam. neke stvari čekam cijelog života, kad smo već kod čekanja. barem od dijela života kad sam postala svjesna i kad počinju moja prva sjećanja. inače u autu svira kazeta beatlesa. oni su odlični. predivne pjesme. sad bih voljela napisati neke stihove, ali moraju doći neki koje znam. ili oni koji nešto znače. a trenutno je samo instrumetal. never mind. stavit ć vam na kraj posta riječi neke pjesme da sad ne gubim vrijeme, koncentraciju i slova na slušanje riječi.
i, kako vam se čini ovaj post? napisan je dok sam mislila da nemam inspiracije, ali očito sam imala. nije predobar, predubokouman, preljubavan, pretužan, presretan, predukačak, prekratak....jednostavno je umjeren, iskren. možda se ne slažete, alito je ipak moj post.
a sad zbogom i doviđenja jer će mi prsti otpasti od tipkanja.
ovaj post do sada zauzima 3219 slova. dobrasam. mislim, broje se i razmaci i rečenični znakovi. ali nema veze.
uh, upravo su mi došli dečki. koliko im treba...uff...
eto, a to je samo taj već prije napisani dio.
osjećam dužnost da vam ukratko opišem što se zbivalo kod mene dok me nije bilo...
pa ovako...
- na turniru sm morala izgubiti u prvom kolu od neke talijanke i to na tri seta, u trećem gubim 4/1 i dođem na 4/4, ali neee...ne mogu ja dobiti još ta dva gema...
tipično za mene...
inače je na turniru bilo dosta dobro...što se tiče druženja
deči: uobičajeno sramoćenje, ali već sam se naviknula 
- u srijedu je kod mene došla sibela...otišla je jučer i bilo nam je baš super...kao i uvijek
- moje su se drage frendice naljutile na mene jaako znate, ali naravno da ja ne smijem zanti o čemu je stvar 
hehe, ne brinu me te laži i iznevjerenja...evo upravo sam andrei napisala komentar...no da, nem aveze
- ovih smo dana igrali momčadsko...pobijedili smo ... i ja sam pridonijela pobjedi kluba 
tako da mi za par sati krećemo u ploče!!! jupi...to nam je inače zadnji meč koji moramo dobiti da bismo se plasirali u glavni turnir...ali da vas ne zamaram...samo da kežem da bih jako željela proći jer je tamo stvarno super...
- još malo da vam se pohvalim...u subotu sam išla na turnir do 16 i izgubila u finalu...a parove smo sibela i ja osvojile...tako da je bilo suuuper (nova dva pehara u kolekciji 
eto tako...ne znam što još da vam kažem...
kad samo pomislim koliko još moram komentirati...a izdržat ću..ili?
ahaaa, imam još jedan postić koji sam napisala prije nekog vremena...pa poslušajte:
bila je večer. svi ukućani osim mene već su odavno legli i sklopili oči. samo ja nisam imala volje. trebala sam biti sama. ništa više.
proždrljivi komarci častili su se mojom krvlju, ali ja nisam imala snage tjerati ih. odlučila sam im dati život. nadam se ljepši od moga. čitavo me tijelo svrbilo od uboda, ali kao da to nisam osjećala. samo praznina.
sjedila sam za kuhinjskim stolom u polumračnoj prostoriji. svjetlo je bilo upaljeno u susjednoj sobi pa je nešto svjetlosti dopiralo i do mene. ali bilo mi je svejedno.
na stolu je stajala prazna boca u kojoj je nekoć bilo pivo. iako ga nikada nisam okusila, imala asm osjećaj da sam upravo ja ta koja ga je popila.
a zapravo sam samo ovo pisala.
olovka mi je svako malo doslovno ispadala iz drhtavih ruku, ali nisam odustajala.
oči su me svrbile od umora i neprekidno sam treptala. nije smetalo.
mogla sam zaspati svakog trena. samo se srušiti.
više gotovo da i nisam videjla što pišem. oči s osušenim suzama jako su me pekle.
bila sam mrtva umorna i samo sam željela napisati tu rečenicu u doslovnom smislu. mrtva. kako lijepo.
ne brinite se za mene. dobro sam.
trebam se samo malo odmoriti. sne od mečeva. ne od trčanja. ne od bilo kakvih fizičkih napora. trebao mi je odmor od života. samo malo. zaustavite vrijeme. molim vas. ne znam mogu li izdržati. tako boli...tako boli.
koliko još? 50 godina? 30? ne znam mog li više. čestitam svima koji su mogli. za mene postaje neizdržljivo. a definicije svega jest sama sam. nikoga nije uistinu briga. svi imaju svoje dosadne živote prepune svojih briga. i svi misle da je njima najteže. a nitko nije u pravu. ne postoji uvijek superlativ. jednostavno se izbaci. sve je tako relativno.
zbogom.
obećala sam 5 minuta. tu sam već sigurno 6 puta dulje. zato je tvrdnja koju sam izrekla vjerujući u njenu istinistost postala laž. LAŽ. to je sve.
ništa nikada neće biti istina, dokle god su istine u koje vjerujeme zapravo laži.
evo. toliko od mene za danas jer se moram ići spremati, a i komentirati...koliko stignem jer je vremena još malo ostalo...oprostite svi oni kojima neću stići komentirati...
gotova sam.
pusa,
Illona 
Savršena osoba je ona koja je svjesna svojih mana i nastoji ih ispraviti
dragi moji!
evo da vam se malo javim prije nego pomislite da sam napustila drustvo blogera...ehm, nisam.
da, mozda malo rjede pisem postove. ne shvatite to osobno 
, samo imam manje slobodnog vremena...i mozda mi se malo ne da...i mozda malo mi ponestaje ideja za pisanje.
i zato ovaj nazovi predgovor
ovako...
prije nego što pročitate ovaj post, moram vas upozorizti. nemojte ni slučajno zakoračiti u svijet mojih riječi računajući na to da će biti bolji od prošlog, i najbolji uopće.
jer morat cu vas razočarati.
pisanje raznih postova na razne načine, uz razna raspoloženje i na razne načine, saznala sam kakvi vam se postovi navjiše sviđaju i koje najvise cijenite.
i tako znam da ovaj nije jedan od njih.
da bi bio dubokouman, mora se zbilja duboko zakoračiti i pročitati ga s velikom koncentracijom, bez ikakvih pretpostavki o sadržaju. čistog uma.
rijetki ce uspjeti. čak ni ja mozda zbilja ne shvacam u potpunosti sto sam htjela reci. olovka je samo pisala. riječ po riječ...
ovaj post sastojat ce se od dvije odvojene price. one nemaju veze s mojim osjecajima, dogadajima i razmisljanjima. na prvi pogled mogle bi se ciniti glupe i totalno nerazumljive. a ima takvih pjesama i prica. (kao sto je jedna koju smo napisale andrea i ja...ime joj je ja ovu pjesmu ne razumijem. LOL )
stvarno ne znam.
mislim da ste sada spremni na citanje. nadam se da ce vam se ipak svidjeti.
inace ove su price pisane na engleskom, ne znam zasto...krenem i...
medutim, prevela sam ih na hrvatski. ne samo zbog lakseg razumijevanja i citanje, vec i iz razloga sto vecina rijeci nije vjerojatno gramaticki tocno napisana, a i neki izrazi vrlo su moguce krivi. glavno da ja razumijem 
eto, hvala na razumijevanju. poslije prica vjerojatno cu jos par sitnica napisati, i, kao sto sam obecala, objaviti neku pjesmicu s one stranice.
IGROKAZ
Dokaz laži
uloge: osoba A, osoba B
osoba A: wow, tvoj nos je stvarno velik! lažeš li tako puno ili što?
osoba B: ja ne lažem.
osoba A: lažeš li sada? lažeš, lažeš!
osoba B:ne, moj nos je prirodno velik.
osoba A: ne vjerujem ti.
osoba B: ni ne moraš.
osoba A: pa, i neću!
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: kako može biti tako velik?
osoba B: ne znam.
osoba A: jer, ne vidim ti lice.
osoba B: i što da ja sad radim?
osoba A: ništa. samo...wow!
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: smeta li ti?
osoba B: ne.
osoba A: aha...izgledaš kao Pinocchio, znaš?
osoba B: nije me briga.
osoba A: da sam ja ti, ne bih mogla izaći iz kuće!
osoba B: ti nisi ja.
osoba A: da, imala sam sreće! wuff...
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: ružna si.
osoba B: to nije tvoj problem.
osoba A: znam, samo sam ti morala to reći.
osoba B: pa, hvala ti.
osoba A: nitko se nikada neće zaljubiti u tebe.
osoba B: dobro, što ti želiš?!?!
osoba A: ništa. samo ti govorim istinu.
osoba B: to nije tvoj posao, u redu???
osoba B se okreće i trči sa suzama u očima.
čak je i najtvrđu stijenu moguće slomiti.
PRIČA
Zovite me sudbina
"Sve ovisi o tebi", rekla je. pogledao sam je sa suzama u očima.
"Zašto ja?"
"Zato što si ti sudbina."
nisam mogao vjerovati. to je nemoguće.
"Sada možeš činiti što god želiš. sve ovisi o tebi", rekla je ponovno istinu u koju još uvijek nisam mogao povjerovati.
"Želim te držati zauvijek u svojim rukama", prošaptao sam.
"Možeš. moje tijelo, vječnost - sve ovisi o tebi."
osjetio sam da živčanim. sve je to bilo previše za mene.
"Prestani to govoriti! ništa ne ovisi o meni!"
želio sam se probuditi. bila je to noćna mora.
"U redu, ako ne želiš, neću o više nikada reći. ali to je istina."
ne. nisam to mogao podnijeti. počeo sam plakati.
"Samo me drži", rekla je. i ona je plakala.
odlučio sam.
proveli smo ostatak života zagrljeni.
dok napokon nismo - umrli.
eto. to je to što sam željela reći. tko kuži, shvatit će.
slušajte, nadam se da vam se sviđa. barem na neobičan način.
a sada ću objaviti jednu pjesmu (koju nisam ja napisala).
Sweet dreams of you
Every night I go thru
Why can't I forget you
and start my life anew
Instead of having
sweet dreams about you
You don't love me,
it's plain
I should know
I'll never wear your ring
I should hate you
the whole night thru
Instead of having
sweet dreams about you
Sweet dreams of you
Things I know can't come true
Why can't I forget the past,
start loving someone new
Instead of having
sweet dreams about you
heh, mislim da bi to bilo to...vrijeme da napišem doviđenja. napustim ovo mjesto u kući.
mogu li se odvojiti? zaboraviti da sam ovo pisala...barem na neko vrijeme.
ne, ima još par stvari koje bih voljela reći.
ovog tjedna u umagu se igra međunarodni ETA turnir za djevojčice i dječake do 14 godina. trebala sam igrati kvalifikacije, što me dosta bacilo u bed. stvarno sam željela ući direktno u glavni turnir.
jučer sam otišla na prijave za kvale...i saznala da sam ipak upala. velika je bila moja sreća. kao da je velik teret pao s mojih leđa.
ne, priznajem, nije to velika stvar. ali me veseli.
jedva čekam utorak. da dođem u umag spremna na meč. da vidim sva ta poznata lica...od dečki nitko tko me zanima mislim neće biti. ali napokon da me nije briga. prijateljice...
što se UPRAVO SADA događa u mome domu i na meni...
znam da vas to baš i ne zanima, ali jbg. došlo mi je da to napišem.
ovako:
ostatak moje najdraže obitelji (znači mama, tata i brat) gledaju formulu 1 na televiziji. sada su reklame.
stol je pospremljen (ja nisam imala prste u tome )
ne znam što još.
a ja...
imam neke kratke plave hlačice, plavu majicu na kratke rukave, crne japanke, crne nokte, kosu svezanu u rep, osmijeh na licu ...
sad vam je sve jasno.
uf, gle kako je dugacak post ispao! morat cu prestati dok mi oci ne ispadnu iz glave.
laku noć, dobri svijete, ja odoh u visokim čizmama.
(rečenica koja mi se 9. 5. 2007. u 22:25 motala po glavi...bolje ne pitajte... )
i tako ja idem. ovaj post bit ce svijetloplavi.
vaša
illona
P.S. nadam se da vam se sviđa moj novi dizajn, ali bit će samo dok ja ne smislim neki bolji pa ga naručim...lol...na tome zahvaljujem luciji (eto ti malo reklame...lol)
eto tako, sad stvarno idem, idem...
papa
pusa
"If Only I were….A bird… I would happily fly to you, A sky… I would cover you with my SELF, A river… I would gaily dance to you...BUT I am only me and I can just love you, love you and love you more."
kakvo sam dijete bila prije godinu dana...
da, godina dana je prošla...pamtim svaki detalj. a ti? jesi li uipće svjesan da je ona mala sramežljiva curica...to sam bila ja.
nadam se da sam odrasla. promijenila se. i nemaš pojma što bih dala da se sve ponovi.
tada nisam bila sigurna...sada jesam: zaljubljena sam u tebe.
i nakon toga, nisam te mjesecima vidjela. gotovo si ispario iz mojih misli. bilo je novih ljubavi, novih razočarenja. a onda si se ponovno pojavio. tvoje nikada nasmiješeno lice. tvoje vodenaste oči.
zašto me nitko nije upozorio?
vratio si se. i opet sam nasjela. nisam skidala očiju s tebe. gledala sam te u istoj mjeri u kojoj ti mene NISI GLEDAO. kako me bole te riječi.
"Do you know what it feels like loving someone that’s in a rush to throw you away?
Do you know what it feels like to be the last one to know the lock on the door has changed?"
svakim novim danom kad te vidim, sve se manje nadam. više gotovo ne osjećam ono što je nekoć bilo tako snažno.
ne razumijem...kako možeš ne osjećati moj pogled puno očaja na sebi? je li moguće da sam se posve prevarila, da si zapravo skroz hladan? i zašto mi se život okrene naglavačke svaki put kad pogledam ono NEŠTO TVOJE? (ne bi bilo u redu od mene spominjati o čemu se radi) ponekad mislim da bi mi bilo puno lakše kad bih to jednostavno - bacila. gotovo. jedina uspomena bi nestala.
a onda opet...nemam hrabrosti. nedostaje mi snage.
hoću li to imati i za 20 godina? što će se desiti, o, da mi je znati!
i svakim časkom, kako ovaj post odmiče, sve me više muči pitanje: volim li te uistinu?
toliko od ljubavne mene za danas. napokon da sam napisala novi post.
blog je malo promijenjen. ima par novih smajlića (hvala bogu ima više tužnih).
ipak, nekako mi se ne uklapa u moj način pisanja i sadržaj stavljati takve smajliće...koliko god tužni bili, i dalje su preveseli...
ne kužim koje bi raspoloženje trebao predstavljati ovaj: 
ahaaa...fino...
neki dan napisala sam post u svoju bilježnicu...nije za objavu, shvatila sam pri sredini. nije bitno. bio je o nečemu što me tog dana počelo mučiti...zbog čega sam nakon toliko vremena osjetila da mogu plakati. a, iznenađenje, nije o ljubavi!
našla sam jednu predivnu stranicu na internetu, punu predivnih ljubavnih pjesama...na engleskom. za danas ću objeviti jednu čije je ime The dreamer i možda nije najbolja od svih koje se tamo nalaze, ali jednostavno me privukla, pročitala sam je prevu, opisuje moje osjećaje...samo zadnju kiticu neću objaviti jer možda nije ona prava...i zapamtite: ovu pjesmu nisam ja napisala!
I am a dreamer,
a dreamer is all I can be.
I dream of so many things,
dreams that I wish were reality.
As I lay myself at night to sleep,
I pray to God the memories I keep.
as I gently close my eyes and relax,
I wish that I would dream of you.
I dream of you in so many ways,
a dream so beautiful, so real…
your arms around me while we kiss,
the feeling of true love with such bliss.
as I kept on dreaming, I prayed…
“Lord, please make him mine someday!”
and as I kiss in my dream, my man said:
“I am yours… and always will be!”
I woke up with tears in my eyes,
knowing it was all a dream.
as I turned to my right to wipe my tears, I smiled,
my heart just leaped and almost went wild.
nadam se da vam se sviđa... u sljedećem postu vjerojatno ću objaviti još neku.
to je sve od mene za danas. nije da više nemam o čemu pisati, samo mi se ne da. sada očekujemo goste, moje kumove iz Canade. dolaze na ručak. znam da ovo nikada neće pročitati, ali svejedno ih puno pozdravljam 
dalje, mojoj baki Mijau želim brz oporavak od boli u leđima
najdražoj mami želim brz oporavak od boli u nozi (udarila je mali prst i vrlo teško hoda)
sebi želim brz oporavak od zaljubljenosti 
i tako...u biti svih vas pozdravljam, svima želim brz oporavak, što god da vas bolilo.
be happy...
vaša
illona
honey, i'm home!
imam dosta materijala za ovaj post jer sam pisala u bilježnicu nacrte kad god bih osjetila inspiraciju...trebao bi biti dosta dugačak...ali tko zna kako će to na kraju ispasti.
heh...dakle da počnem...
u zadnje vrijeme kao da želim samo pisati...zato su mi valjda postovi dubokoumniji. pišem prema tome kako se osjećam i ako sam sretna i uzbuđena sigurno neću pisati o smislu života. i baš me briga što se ti misaoni postovi svima više sviđaju...ja pišem za sebe.
sebično? ne bih rekla.
otkud mi inspiracija? heh, cijeli svijet je inspiracija. život motivira. pogled na tenisice...hihi, kako smiješno stoje...
misli mi se vežu jedna za drugu. tenisice su me, recimo, misao po misao, dovele do msn-a. sasvim slučajno, povezujući uspomene. tuga sigurno više motivira od sreće.
i zato...
ljudi, iskoristite suze kao inspiraciju za pisanje...pišite. bit će vam lakše.
a kad mi ponestane inspiracije...crtam!
pratim te u stopu kad god te vidim...ja sam tvoja sjena
moje oči očajnički traže tvoje...utopi me pogledom
želim te gledati svakog trenutka...trebam te
ti si moj razlog za život...za tebe postojim
ti si moj razlog za smrt...želim umrijeti zbog tebe
uživaš li gušeći me?
voliš li me gledati kako plačem?
jesi li svjestan krivnje?
do you...
želiš li sa mnom otići na mjesec? zbog mene ili mjeseca?
hvala ti što si bio tamo sa mnom,
hvala ti što si dopustio da te gledam,
hvala ti što si se suzdržao komentara,
hvala ti što si skrivao prave osjećaje,
hvala ti što si šutio dok su drugi pričali,
hvala ti što postojš.
znam da nisi savršen,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da ne misliš na mene,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da si zaboravio sve što nas veže,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da nikada ništa neće biti,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da ću te rijetko viđati,
ne znam zašto te ipak volim.
"talk to me softly,
there's something in your eyes..."
zašto me ta pjesma podsjeća na jedan turnir? zašto me uspomene na nju pogađaju i žaloste više nego njene riječi i melodija?
uopće ne znam čega se sjećam...
slike samo dolaze.
ŠTO TO, K' VRAGU, VIDIM U TEBI???
rekli su mi da si seljak.
rekli su mi da si psihički nestabilan.
tvoje su mi oči rekle da me ne voliš.
u čemu je onda problem???
ja protiv svijeta...
ovaj post napisan je sinoć...
ne znam...najčešći odgovor na najčešća pitanja.
sretna sam. da, reci to! sretna! bez inspiracije...zar je moguće da sreća ne inspirira?
koliko sbjetla...nebo bez zvijezda...samo umjetna svjetlost.
osjećam da imam cijeli svijet u rukama. kao da je sve stvoreno za mene. ja u središtu svemira. priroda me poštuje. vidim lišće kako mi se osmjehuje. zove me. prihvaća me kao dio neke cjeline. lagani povjetarac lagano me miluje. pjesma kao stvorena za mene. hvala, želim reći.
mogla bih skočiti. privlači me...dođi, kao da govori. pridruži nam se...napusti svoj život. samo se baci...
i tada shvaćam...ne želim. želim ŽIVJETI. osjećam sreću samo jer sam živa. ne želim da ovo završi. neka traje...zauvijek.
nije me briga vole li me...nije me briga što misle. ja sam zadovoljna, meni je lijepo.
vidim mušice oko svjetla. pomišljam kako je njima ta kugla svjetlosti središte života. one ne znaju za drugi način. jesu li sretne? sada ne mogu zamisliti da netko može patiti...a znam da pati. ne smijem si dopustiti da me boli. o tome ću misliti kasnije...sad sam odlučila uživati...
tišin. razgovaram s vjetrom. ne govori mi nšta...a potpuno ga razumijem.
jesu li jače misli ili riječi? nitko uistinu ne zna.
pojavljuju se prve zvijezde. vidim ih kako promatraju. koja je zvijezda moja? nema ih puno. mislim da razgovaraju...kao da nam se smiju.možda su jednostvano premudre za ljude. paze nas. čuvaju. pitam se utječu li na moje postupke. čuju li moje misli. koja bi mi od njih trebala ispuniti želje?
molim te, moja zvijezdo, znaš što želim. učini nešto...tako si mala...a tako velika. moćna. trebam li te se bojati? čitaš li ovo? hvala ti za sve...ne znam kome upućujem ove riječi. volim te.
da si bar kraj mene. želim te grliti. samo gledati. osjetiti tvoje oči na meni. želim držati tvoju ruku čvrsto u svojoj. želim da me ljubiš. želim biti voljena. želim ti sjesti u krilo. želim čuti kako zvuči tišina u tvojoj blizini. želim osjećati tvoj miris. i znam da tražim previše. ja samo molim...koristim svoja prava. a lijepo mi je...lijepo mi je s druge strane sreće...one strane bez tebe. glavno da je sreća.
savršenstvo trenutka. mislim da sam ga osjetila.
imam još jedan materijal. jednu pjesmu. napisala sam je na engleskom. bilo je ovako. čitala sam matejine postove koji su gotovo stalno na engleskom...i mozak mi se jednostavno prebacio na taj jezik. odjednom mi se po glavi počela motati sljedeća rečenica: don't ask me, it's hard to explain.
sjela sam i u bilježnicu je napisala. i tako je nastala pjesma...
ne želim je objaviti iz više razloga: nikako ne želim da ispadne da imitiram mateju (to nikako nije nio cilj, riječi su samo dolazile), želim imati i nešto SAMO ZA SEBE, možda vam se ne bi svidjela...
prevela sam pjesmu i na hrvatski...ali ne znam, nije to više to.
ma nema veze.
mislim da sam završila s ovim postom...malo je zbrčkano, znam...
khm, znam tko si =)
i tako...
uživajte. oprostite što vas zamaram dugačkim postovima...sljedeći možda bude kratak jer neću imati inspiracije...iako mislim da su neke idejice uvijek u glavi...inspiracija ih samo progura i riječi.
eto. inače sličice za ovaj post sam ja radila...tek tako da se zna...znam da ste oduševljeni =) 
pusa,
illona
znam da sam za tebe samo pojava...
postojao je, otad je već puno vremena prošlo, jedan veliki snažan oblak. uvijek spreman natjecati se sa Suncem - izlazio je kao pobjednik.
sjećaš li se kako je nekoć grmilo?
to oblak pušta svoj gnjev kroz oštre zlatne pukotine u nebu. munje su bile njegovo nezadovoljstvo, ljutnja nikad izazvana nečim ozbiljnim.
posve nenadano, jedne tihe oblačne noći, oblak je ugledao Čovjeka. nebo je zadrhtalo. je li moguće da se veliki snažni oblak zaljubio?
iznenada, nestala je njegova volja za igranjem. Sunce je postalo samo jedva primjetna pojava.
s vremenom, od velikog snažnog oblaka nastao je samo maleni oblačić.
sjećaš li se nedavnog potresa?
to je Čovjek pogledao u oblačić. od silne sreće, mali je oblačić, kojeg nitko nije primjećivao, uzrokovao snažnu pojavu.
Čovjek je maknuo pogled. nastavio svoj život, daleko na Zemlji. za njega je oblačić bio samo jedan od mnogih. ništa posebno. ništa vrijedno pažnje. samo pojava na nebu koja ubrzo nestane.
ali, Čovječe...oblačić nije uistinu nestao. on je još uvijek tamo. još uvijek postoji. još uvijek on jest.
sjećaš li se kako je jučer kišilo?
to maleni oblačić neutješno plače. na Zemlju spušta polavu svoje tuge.
tko je malo pažljivije slušao kišu, mogao je čuti oblakovu bol. svaka je kapljica pričala priču.
a Čovjek...od kišnih kapi sakrio se u kuću. pobjegao. kao da je znao...
nijedna kap...nijedna suza nije pala na Čovjekovo srce. on nije slušao riječi njemu upućene. on nije čuo jecaje jadnog oblačića.
mali oblačić više ne zna za Sunce. on se ne sjeća svog nekadašnjeg života. ne zna tko je uistinu.
iz dana u dan oblačić se sve više i više smanjivao...sve dok nije postao samo pahulja na nebu...tako krka...tako nemoćna.
za tu pahulju život više nije imao smisla. zaboravila je razlog.
bila je u nemogućoj ljubavi. zaljubljena u Čovjeka.
pahulji je bilo dosta patnje...bila je spremna skočiti.
čuješ li kako pljušti?
to nebo plače za pahuljom koje više nema.
priča se da je pahulji bila uslišena posljednja želja. s neba je tiho pala točno na Čovjekovo srce. začuo se vrisak. Čovjek je osjetio svu bol koju je pahulja nosila u sebi prije nego se konačno otopila.
poljubi me u čelo
reci mi gdje boli
čujem te dok šutiš
gledam te dok žmirim
ne možeš se sakriti
pričaj mi o ljubavi
razumijem svaku riječ
osjećam svaku suzu
vjeruj mi jer volim
svaki tvoj pokret
svaki tvoj osmijeh
čujem srce kako kuca
misliš da ne znam
značiš mi više nego misliš
u pogledu je više od simpatije
u dodiru je više od strasti
u riječi je više od smisla
ne vraćaš mi pjesmu
nije te briga
voljela bih da znaš...
OVAJ JE POST POSVEĆEN ČOVJEKU.
za khm?:
ovaj je dio naknadno obrisan...
i`m sorry for being such a fool
evo me opet. u paklu vremena ponovno sam se našla na istom mjestu. mjestu na kojem ljubavni vriskovi nečujno odzvanjaju u mojoj glavi. pitam se što sam trebala učiniti. kako bi bilo bolje. nemam ideja. uostalom, zasto se varacati u proslost? zasto zaliti za necim sto je moglo biti...ali nije.
mateja se budi. za nju dan upravo počinje. vraća se iz dimenzije snova u dimenziju stvarnosti. dvije posve različite dimenzije u kojima vladaju svijest i podsvijest.
ne želim se mijenjati. želim ostati dobra. ali...dobre cure nemaju budućnosti. želim umrijeti prirodnom smrću, a ne od ljubavi. ne od muka od kojih ne mogu pobjeći i koje me proganjaju. ja moram biti dio nečega. moram se pronaći. ja ne spadam nigdje. ja sam samo illona.
par ljudi me stvarno poznaje. ali svi su drugačiji. što me baca na početak. opet sam nitko. gdje mi je stav pobjegao? ima li noge?
život je odavno trebao početi. i počeo je. bez mene. provodim se odlično. zašto gunđam? jer se ne nalazim? bježim samoj sebi. ja bježi od mene.
moja želja prilagođava se situaciji. ali jedna je uvijek ista. to mi otkriva moja podsvijest. ne želim, a želim.
imaš sreće, govorili su mi. zar zbilja? što definiraš pod pojmom sreće? jer ako živim životom punim sreće...onda kako je tužnima?
nije mi loše. ne uopće...u nekim stvarima. svatko je sretan u nekom pogledu. zasto se onda zalimo? svijet je razmažen, gotovo da i nema iznimaka. uvijek može biti bolje, ali zar je teško pomiriti se s onim što ne možemo promijeniti? zar vrijedi plakati za prošlošću? zašto ne možemo uživati u onom što nam se nudi, umjesto da tugujemo za onim što nam se ne nudi?
pitanja...život je sam jedno veliko pitanje, jedan veliki upitnik.
nada...jedinstvena riječ kojoj se divim. tako optimistična...naivna.
upravo me izjeda teška krivnja. srušila sam tek izgrađeni zid. zprljala tek oprani prozor. razbila tek kupljenu vazu. OBRISALA TEK NAPISANI POST. da, to je ono što sam napravila. najgora stvar? nisam ga ja napisala! napisala ga je mateja. da, grozna sam osoba. još gora stvar? nije bilo namjerno. da sam to namjerno učinila, barem bih znala razlog...mateja...oprosti...po stoti put uzgovaram tu tešku riječ. koja popravlj pokvareno...barem površinski. barem izvana.
pakao. zašto se bojati odlaska u pakao? može li zbilja biti puno gore nego u paklu života? vjerujete li u život prije smrti? opet pitanja....?taj znak...?...kao da je simbol života.
= ŽIVOT
nikada se nisam ovako osjećala. tu sam, a nema me. gledam, a ne vidim. pričam, a ne razumijem ni samu sebe. u svom sam svijetu. cijeli dan. kaj je s tobom? fakat si čudna. to je što mi govore. što sam radila danas? gdje sam bila? nemam energije apsolutno ni za što. ni za spavanje. jednostavno ne postojim. čujem neke zvukove, ali ne registriram ih kao riječi. tko je zarobio moje tijelo? osjećam miris. smrad, zapravo. mogla bih se onesvijestiti. oči lutaju. ništa poznato, ne mogu kontrolirati pokrete.
ovaj post napisan je jučer.
danas se ne osjećam tako. jučer...ne znam. to jednostavno nisam bila ja.
cijeli dan slušala sam od drugih kako se čudno ponašam, kako sam odsutna...
ako nešto ne želim...ne želim postati očajna.
"It feels like somebody put something
Somebody put something in my drink"
mateja utječe na mene...jako...
danas me vodila u melin (ako netko zna što je to), jučer u time (dok nas je soldek čekao ispred jer ga je bilo strah ), prekjučer me upoznala s grupom metalaca...kamo me to život vodi? 
nije smiješno!!!
to je tužno.
kad smo već kod žalosti...obavezno posjetiti ovaj blog...zalosno...
dobra zajebancija u svakom slučaju.
nikad...nikad...
ZAŠTO???
nikad...nikad...
u zagrebu sam. iako mi je super, stvarno imam jedno genijalno drustvo (moju najdrazu matejicu), moje raspoloženje nije najbajnije.
u čemu je stvar?
ljubav?
bolovi?
tenis?
prijatelji?
ne znam.
ah, neka ovdje počne post.
vidis li mi tugu u ocima?osjecas li moju bol?
i bas zato sto su odgovori na ta pitanja negativni, zato zelim doma. osjecam se najgore sto se covjek moze osjecati zato sto znam da me nitko ne moze razumijeti. mogu ja pricatikoliko hocu i jadati se u toj mjeri da dosadim i samoj sebi, i svi ce na trenutak povjerovati. ali nakon tog trenutka ponovno sam sama s boli. nakon tog trenutka nitko osim mene ne misli na to. nakon tog trenutka tuga se vraca u moje oci. vraca mi se u srce.
znam razlog tomu i ne mogu im zamjerati. mozda bih se i ja u takvoj situaciji jednako ponasala. a to ne zelim. mene stvarno, iskreno ubija bol u ruci. ne mogu raditi uobičajene pokrete. uopće ne mogu saviti desnu ruku. ni na 90 stupnjeva.
zasto su osjecaji tako snazni, tako jaki?
ne mogu se cesljati! servirati. napraviti izmah nakon udarca.
cijele sam se noći budila i namještala ruku. nisam mogla naći položaj u kojem me bol u ruci ne probada. a onda jos i noge. njih ne osjecam posebno, cak ni kad trcim. ali kad pokusam sjesti, onda nastaje problem. ne mogu. zasto? zasto?
kad bih znala od cega su bolovi...mozda bi mi bilo lakse. a opet, tko zna.
ne osjecam se ugodno. place mi se. a svi su oko meni sretni, veseli, nasmijani. ja nemam nikog svog. ja nemam nikog da mi kaze da ce sve biti u redu.
kako komplicirano...razgovarati s ljudima koji imaju razlicite poglede na svijet. ne osudujem nikoga.
koliko god voljela, razlicitosti ipak ponekad nerviraju, ometaju i smetaju. bole.
drugi post drugacije tematike:
ko te jebe aaa. da, osjecam da ludim. zatvorena u sebe. sama. umjetni smijesak na licu koje okruzuje umjetno plava kosa. sve je tako umjetno. osjecaji.
sto me tako jebeno privlači na tebi?? ne razumijem se. svejedno, volim svakitvoj pristic, svaki pramen tvoje kose. osjecam te, s tobom sam imala nesto posebno, nesto sto nisam imala ni s jednim drugim deckom. pitam se sjecas li me se. lijepa uspomena na tu noc. zadatak. izazov.
priznajem da si cudan. cak si i zgodan na cudan nacin.
kad cu te sljedeci put vidjeti? za dva mjeseca? tri? tako male brojke, a tako veliko razdoblje. nisam te vidjela vec tri sata, a vec umirem. ne bih rekla da zivim za tebe, dotle jos nisam dosla.
udaljeni smo preko 300 km. zivimo razlicite zivote. poznajemo se, a pravimo se stranci.
zvuk matejine muzike koju ne razumijem. narancaste zavjese kroz koje gledam kisno nebo. hrvatska zastava koja visi na zidu. poster nirvane. sve me podjseca na tebe. gdje god pogledam, vidim tvoje lice. nedostajes mi. zelim te...ah, nije za javnost. kao ni ostale moje zelje koje nikom ne zelim reci. a zelim mnogo toga.
neki ljudi su opsjednuti sobom. mozda to nema veze s ovim postom...
ponekad mislim da zivim u svojim mastarijama. u sedmom nebu. skroz odsutna od svijeta u kojem zapravo zivim. to nije dobro. fali mi koncentracije.
zemljo, vrati se. tko sam? gdje sam? vidis li me? ili sam za tebe samo zrak?
*******************************************
bila su to dva posta svaki za sebe.
hvala na slusanju i, nadam se, razumijevanju.
je li mi bolje?
opet ne znam.
jos jedna stvar.
volim kad ljudi citaju moje postove, to cijenim, a tako znam da i oni donekle cijene mene. ili barem moj blog. zato se zahvaljujem onima koji zbilja citaju. pogotovo jer znam da nije lako jer su moji postovi vecinom prilicno dugacki.
dakle, hvala vam.
pusa od mene i mateje (iako ona nije sudjelovala u nastajanju postova).
vasa
illona
o svemu pomalo...kao i inace...uostalom procitajte
ej!
vratila sam se. neki mozda nisu ni primijetili da sam otisla, ali ja sam se svejedno vraitila =)
bogatija za jedno lijepo iskustvo.
bila sam na rabu kod tete i sestricnica koje pozdravljam iako znam da ovo nikada nece procitati . tari i dharmi zelim brzo ozdravljenje (oni malo pametniji mogu zakljuciti da su bile bolesne )
ugl...bilo mi je bas dobro. a najvise mi se svidio jedan decko.
vidjela sam te na brodu...bila je to ljubav na prvi pogled. sjedio si kat vise od mene. bio si s mamom. i ja sam bila s mamom. bio si s mladim bratom. i ja sam bila s mladim bratom. bio si s tatom. a ja sam bila sa sestricnama, njihovom frendicom i tetom. koliko sam puta odlazila na kat pod izgovorom da "idem gledati more". to se moze shvatiti kao laz ili si ti za mene jednostavno more...ipak je laz, priznajem.
kakve lijepe ocaravajuce plave oci...kakva kosica...
i ono najbolje - koje tijelo!!! 
stvarno da ti oci ispadnu...
pricao si sa svojom obitelji i tako sam zakljucila da si slovenac. priznajem, nisam mogla prestati buljiti.
srce bi mi ubrzano zakucalo kad bi, pa makar i slucajno, pogledao u mene.
izlet je zavrsio. mislila sam da te vise nikada necu vidjeti...
ali,gle cuda, na koga smo naletjeli sljedece veceri u gradu?
bingo, na tebe!
vidjela sam te jos tih pet sekundi...a onda smo otisli svatko na svoju stranu.
morala sam se suociti s istinom - sada te stvarno nikada vise necu vidjeti.
ono sto je najljepse jest da onaj nas zavrsni pogled...bio je zajednicki. i nije me briga jesi li gledao u mene samo slucajno ili iz nekog drugog razloga. gledao si u mene i to mi je dovoljno.
no,da,dosta o mojoj nemogucoj neostvarivoj ljubavi. iako se to ne bi ni moglo nazvati ljubavlju. bila je to samo jedan obicna ljetna simpatijica.
u zadnje vrijeme zelim promjene. pokusavam se mijenjati. i to koliko je god moguce na bolje. nije lako, znate.
jooj,moram promijeniti dizajn. nisam ni s ovim zadovoljna. ja nikad nisam zadovoljna. gle, nisam ni skuzila da je i to vezano uz promjene =)
u petak sam nakon jaaako dugo vremena vidjela svoju jaaako dragu prijateljicu Ines. stvarno te lijepo bilo opet vidjeti...i ines...i dalje te volim kao prije...iako ne mogu reci da se nisi promijenila. evo ti
rekoh dosta o ljubavi.
nije mi lose ovo ljeto. mislim da je bolje od proslog.
u ovih par dana na rabu vise sam se puta posramila sto sam covjek. zasto me sramotite? zasto sramotite svoju vrstu? ponekad se stvarno zapitam sto ta neduzna i plaha stvorenja zvana zivotinje misle o nama...
neki su pripadnici ljudske vrste nepodnosljivi. nazalost, u zadnje ih je vrijeme sve vise. mozda to nije u zadnje vrijeme, vec je jednostvavno stvar u tome da rastem i shvacam. vise nisam naivna kao prije.
sto bi bilo da sam rodena negdje drugdje u svemiru? na drugom planetu. u drugoj galaksiji.
sinoc sam tari i dharmi pricala pred spavanje pricu o suncu. do tada nisam znala da to misli - sunce je osamljeno.
ja vjerujem u vanzemaljce. nikada nisam bila ni u najmanjoj dilemi oko toga postoje li oni. bilo bi smijesno da je zemlja uistinu u sredistu svemira.
za mene su gluposti price o tome kako je na na primjer marsu nemoguc zivot. u redu, slazem se, za nas zemljane zbilja je nemoguc. ali zasto bi bio nemoguc za ostale. bica od vatre mogu zivjeti na suncu. zasto ne?
u tome i jest bit vanzemaljaca. u tome da su drugaciji od zemaljaca.
svemirci su nama vjerojatno nevidljivi. vjerujem da smo i mi vecini njih nevidljivi.
ljudi imaju previsoko misljenje o sebi. ne samo o sebi kao sebi, vec i o sebi kao o svojoj vrsti.
ne, nismo najpametniji.
ne, nismo najljepsi.
ne, nismo najnapredniji.
jednostavno nismo.
svatko je pametan, lijep i napredan na svoj nacin.
zemlja je u svemiru kao covjek na zemlji. nezamijetan komadic prasine.
mislim da je dosta filozofije. sorryte ako sam vas namucila, ali nije zabranjeno preskociti djelic koji vas ne zanima =)
ovaj post je vec dosta dugacak. mislim dovoljno.
tako da idem...
mijenjati dizajn i to...
mijenjati sebe...
dio po dio...
promjena po promjena...
i malo po malo promijenit cu svijet.
hehe. zanimljivo.
pusa od mene, a moje ime je
illona
P.S. netko mi je na prosli post pustio komentar i potpisao se kao .............
zanima me tko je to pa ako jos koji put svratis aj mi please napisi svoje ime. thanks.
jos jednom pusa svima,
illona
neke stvari su zbilja tuzne... ali to nije ono o cemu sam pisala u ovom postu =)
hvala vam što postojite...
ponekad se pitam sto bi bilo da sam sama na svijetu...?
izgubljena.
nemoćna.
uplašena.
znate li onu priču za djecu - Pale sam na svijetu?
obozavala sam je kad sam bila mala. i danas u ladici čuvam kazetu na kojoj ju je ispricao neki covjek.
bio je to mali uvod...
danas sam,kao sto vidite (ili ne vidite ako me prvi put posjecujete), opet promijenila dizajn. nikako se ne mogu odluciti. ima ih toliko dobrih, a opet, nijedan mi nije dovoljno dobar. komplicirana sam. ili su dizajnovi komplicirani. ne znam. bit ce da je zivot kompliciran.
sinoc sam gledala neki film na kazeti. zove se Škaroruki Edward. je li netko gledao taj film? meni je tako dobar...na kraju sam plakala. nitko nikada nece saznati da je bio zapravo bio dobar... Edwarda vam glumi Johny Depp...
inace, vratila sam se...ziva sam...pa i zdrava.
upravo sada slusam eminema...album encore...
no to nije bitno...
problem je u tome sto ne znam sto je bitno. ne znam o cemu da pisem. pisem ovo samo da znate da vas nisam napustila =) kao ni ovaj blog.
hmmm................................................................
volim stavljati 3 tockice...a dobre su i 4....i vise..................
da,pisem samo gluposti. oprostite.
imam jedan problem. ne mogu vam ga reci, ali samo da znate da postoji. naravno, nije to moj jedini problem, ali o njemu u zadnje vrijeme vise razmisljam.
nocas sam sanjala cudan san...moji su snovi u pravilu uvijek cudni. nikada nisam sanjala neki san da bih mogla reci ono: "bilo je tako stvarno..."
cak ponekad samnjam da sanjam pa se nagovaram da se probudim. sjecam se da sam se jednom stipala i govorila si da se probudim. hehe.
ugl oprostite, zaboravila sam vas pitati kako ste vi meni? sta ima? nije me dugo bilo pa ono...
kako ste uopće prezivjeli bez mene???
naravno da se zezam =)
the way you shake it....
danas malo pada kisa, ali jako puse.
lijepo je.
i ain't never seen an ass like that...
mislila sam si...mozda bi bilo bolje da se ljeto i zima zamijene? mislim na to da nam praznici budu zimi. ionako se ne volim kupati...a zima je u redu.
nobody is safe from me, no not even me...
danas vjerojatno nema treninga...jeeee...dakle tu je malo taj moj problem, ali dogovorili smo se - necu vam reci problem.
will you pee pee on me please?
dana sam ujutro procitala knjigu koja se zove smisao zivota...genijalna je! ima nekih 120 i nesto stranica, ali sam je procitala u 5 min, a ako je posudite u knjiznici ili kupite, saznat cete zasto...nije to obicna knjiga...
opa,nova pjesma...
i never thought I'd find someone to be mine...
ovaj post je dobrano otisam negdje drugdje...to je zato sto se ne osjecam drugacije pa ne mogu ni pisati drugacije. ja pisem svoje misli. ja pisem eminemove misli.
maybe one day we'll wake up and this will all just be a dream...
da li volim svoj zivot?
u ovom trenutku rekla bih cak da da. ali znam da ce se odgovor tijekom dana mijenjati... znam da cu ga opet toliko mrziti...
daddy's gonna buy you a mockingbird...
u knjizi simsao zivota pise da trebamo saznati zasto smo ovdje. koja nam je zadaca. pitam se kad cu ja to saznati. zasad znam samo da postojim.
i wonder what's on your mind...
dakle. ako niste skuzili ja dobivam vrlo malo komentara. barem u odnosu na ostale. ali meni ne smeta. nije mi bitan broj, vec rijeci. dakle nije potrebno pustati 20 komentarcica ako se to moze skupiti u jedan ili dva malo duza.
all I hear is gunshots this is where the fun stops...
i da...volim da imam sto vise razlicitih osoba u kometarima.
ma nije bitno. samo vi komentirajte kako najbolje znate =)
ovo je najbolja pjesma...
evo vam refren moje pjesme...when i'm gone:
And when I'm gone, just carry on
Don't mourn, rejoice
Everytime you hear the sound of my voice
Just know that, I'm lookin' down on you smilin'
And i didn't feel a thang
So baby don't feel no pain
Just smile back
And when I'm gone, just carry on
Don't mourn, rejoice
Everytime you hear the sound of my voice
Just know that, I'm lookin' down on you smilin'
And i didn't feel a thang
So baby don't feel no pain
Just smile back...
idem sad jos malo slicica dodati i urediti ovaj blog...jer volim da je lijep. jer vi, sigurna sam, volite da je lijep. pa neka onda to i bude - lijep!
pusam vas sve do sljedeceg puta...
vasa illona
ovo je posvećeno jednom ljudskom biću koje samo izvana podsjeća na to...biću bez srca,duše i mozga...
Razočarana sam...
mislio si da se možemo igrati...
zabavljati...
a ja sam mislila da je vrtić prošao.
ovo je život. a ako misliš da je život lagana igrica - varaš se!
nikada nisam ni mislila da te volim...nikada te nisam voljela.
znam da ni ti mene nisi volio.jer je za ljubav potrebno srce - a ti ga nemaš!
voljela bih zaviriti u unutrašnjost tvoje glave...iako znam što bih našla - propuh.
kad si me pogledao tim očima,znala sam - ne prepoznaješ me!
ono zahrđalo u tvojoj glavi što zamijenjuje mozak nije registriralo curu koju nikada nisi vidio u tom izdanju...curu s kojom si se želio igrati. ta cura,ona je prepametna za tebe.ima osjećaje...voli srcem i dušom,onako kako ti nikada nisi mogao i nikada nećeš moći.
ona može i mrziti.
zašto si mislio da možeš varati?
misliš li da si me rasplakao?rastužio?da si dirnuo moje srce?
nisi.
samo mi je žao što na svijetu još ima takvih ljudi...kao ti.
ljubav ili novac?
znam da biraš novacnije te sram izabrati novac jer misliš da te to čini facom.a facu sebi definiraš kao bezosjećajno lažljivo čudovište - očito.
samo si to želio ispasti.faca.
odabrao si krivu osobu.
zaboravila sam na tebe.ne sjećam te se.
ti si samo magla u mom sjećanju.magla koja lagano odlazi.udaljava se.još malo fali i posve će nestati.
žao mi je što si klinac zarobljen u tijelu dečka.vrijeme je da odrasteš.
nije sramota plakati.znam da znaš na što mislim.
nadam se da će te Sunce promijeniti.ne kažem da zaslužuješ.ali ipak je vrijeme da otvoriš oči tijela u kojem se naaziš i lagano zaklopiš one dječje iz doba kada si bio pokvareni klinjo.
popravi mozak lijepim i dubokim mislima.pokušaj.operi zahrđale dijelove.makni ih.nitko ne voli kad je nešto pokvareno.ni ti ne voliš,sigurna sam,shvatiti da ti je autić s kojim se igraš izgubio kotačić.ili da Playboyu koji je tvoje jedino štivo fale stranice.
jednom kada shvatiš da nisi dobra osoba,možda to postaneš.
otvori oči.
evo vam jedna pjesma:
kad bih barem mogla poslati cijeli svijet
u ono prosto
kad bih mogla gledati na stvari
kao da imaju smisla
kad bih bila naivna
ali sretna
kad bi igra bila zabava
kakva treba biti
a ljudi kad bi imali srce
jer piše da ga imaju
kad bi barem malo poštenja
bilo dano
i suđeno kad bi sudbina
ostvarila
na kraju i ljubav tako jako
boli
kako bi bilo da te netko
voli
prije nekoliko dana vratila sam se iz austrije,slovenije i zagreba...
bilo je lijepo....zabavno.
nedostajale su mi dvije stvari:
moj dom:
i mama:
hvala na slušanju i čitanju...
nadam se da nisam predosadna,ali danas sam napisala dva posta jer sutra idem na krk kod ive pa vam dugo neću moći pisati...poslije još ona ide kod mene pa ću ići na rab...ko zna kad ću naći vremena za novi post?!
ali ako me nema ne znači da ne smijete pustati komentare! =)
nedostajat ćete mi....
ali ovo će mi dobro doći jer u zadnje vrijeme jaaako puno vremena provodim na kompjuteru...previše!
bye,
pusa
vaša jedna i jedina
illona
P.S. ovo je link mog brata,njegov blog je strašno glup(vjerujete mi)ali nije on loš pa molim vas da mu pustite bar jedan komentar jer želi...a ne dobiva.hvala!
Svašta...a opet ništa...to je život
kao što vidite promijenila sam dizajn.je li ovako bolje?skužila sam da moram malo više komentirati da bi i drugi mene komentirali.ali nema veze.
u jednom komentaru koji sam pustila Mateji,napisala sam dosta svojih stajališta o životu,pa da vam sad opet sve to ne pišem,ovdje ću staviti taj komentar:
draga mateja...
jako mi se sviđa ovaj post.
kao prvo se nadam da će Djed pročitati pismo i ispuniti ti želje.jer ti to zaslužuješ.tvoje su želje iskrene...maštovite...to mi se sviđa.
ali jedna mi se stvar ne sviđa...ne,definitivno mi se ne sviđa tvoja tuga...tvoji stalni depresivni postovi.pitam se misliš li da je inspiracija uvijek samo povod za pisanjem nečeg dubokom...misaonog...ali tužnog.
jer nije.već toliko dugo otvaram tvoj blog s nadom da ću pročitati nešto veselo.
sad se ta nada već pomalo gubi.
ja osobno nemam nekih problema sa zdravljem i nerado priznajem da zato nikada nisam previše ni razmišljala o onima koji imaju.tvoje alergije nikada mi se nisu činile previše ozbiljne.i zato tražim ispriku.mislila sam - ja nemam zdravstvenih problema i sve super!
ali tvoj me post natjerao na razmišljanje.shvatila sam da nije sve super.
od sada ću,obećajem,ozbiljnije i suosjećajnije gledati na tebe kada budemo kupovale nešto fino za papati a ti odmah okrećeš pozadinu proizvoda i čitaš sastojke...
mislim da ja ne bih mogla.a ti si jaka.stvarno si,mateja,jaka.
neke od tvojih želja i ja često puta poželim.dozvolu za ubijanje,recimo.ja sam za smrtnu kaznu,uvijek.nije da kažem da bih se ja usudila nekoga ubiti,ali sud bi trebao.
vrlo je često puno bolje biti glup.glupim ljudima je puno lakše u životu.oni žive.oni ne shvaćaju.njih ne pogađaju iste stvari ni na isti način.
pametni ljudi razmišljaju.analiziraju.pate.
ti bi voljela da te netko razumije.i ja bih to voljela.vjerujem da bi svi to voljeli.ja priznajem da te često ne razumijem.znam da ni ti mene često ne razumiješ.ali to je život i to su ljudi.nerazumna bića.bića koja ne razumiju svoju vrstu.
ali isto tako,sada te posve razumijem.ne posve,da bih te posve razumijela trebala bih biti ti. samu sebe najbolje razumiješ.zato se treba pokušati što više zbližiti,sprijateljiti sa samom sobom.
jer tko te bolje razumije od tebe same?
tenis...
momčadsko nećete osvojiti jer tu je moj tk (tu je prije pisalo ime mog kluba, ali sad ga vise nema...)!!! (ya,right)
ne,al ozbiljno,što je je.mislim,nikad se ne zna...a i šta će ti to?nije te valjda onaj mali zeleni (znaš na koga mislim, zar ne?) zarazio?
ali što ima loše u želji?smiješ željeti,maštati...
pozivnica za ITF?i da je dobiješ,što će ti?budimo realni,kakve su ti šanse da prođeš prvo kolo?i da ga prođeš,što će ti sada ti bodovi?
ne znam,možda što se toga tiče imamo drugačija stajališta,ali ja mislim da još nije vrijeme za ITF turnire...
ovo ću ti samo kratko reći jer se tu nema što objašnjavati: itekako ličiš na ljudsku osobu.
jako dobro znam koliko je teško biti zaljubljen (pogotovo nesretno,što u mom slučaju znači uvijek).
ali znam i kako je teško ne biti zaljubljen.vjeruj mi,teže.
teško je ne voljeti.teško je ne imati o čemu misliti prije spavanja.teško je biti bez leptirića u trbuhu koji zaplešu svoj zaljubljeni ples kad vide Njega.
kad nisi zaljubljen,na kraju krajeva,o čemu ćeš pričati?misliti?nije li lakše misliti o ljubavi nego o drugim,ozbiljnijim problemima?
a i uvijek u ljubavi ostaje nada.nemoguća,ona najbolnija,ali nada.
vila...hmmm....
dobitak na lotu je za one koji su rođeni pod sretnom zvijezdom.ili barem pod zvijezdom s onim dolarićima u očima.ja nisam definitivno pod njom rođena jer je najveći dobitak koji sam dobila 10 kn...
crvena slova na tvome blogu (ona u donjem dijelu posta) me plaše...ali znam koliko si jaka i znam da ćeš uspjeti izaći iz svega...živa.
i za kraj bih voljela također pozdraviti Marinu...
evo,sigurno sam pol stvari iz prošlog komentara zaboravila napisati ali ni ovo valjda nije ispalo loše.
vjerojatno ćeš samo ti,mateja,pročitati ovo (a možda nećeš ni ti?) ali nema veze.glavno da sam ja ovo nekako napisala.
sad se vraćam u svoj život.u drugu stvarnost.
bye,bye...velika pusa...
illona
možda vam neke stvari neće biti jasne jer sam to pisala baš za mateju,ali možete otići na njezin blog. isplati se.evo link iako sam ga već par puta napisala.
moj blog ne izgleda baš dobro.moram ga malo više urediti.
još nešto želim reći...
8 razloga zašto voljeti osobu koju svakodnevno oslovljavaš sa JA
1. jer kada te svi napuste,ona će uvijek biti uz tebe
2. jer zna sve tvoje tajne, a neće ih odati ako joj ne dopustiš
3. jer s njom dijeliš svoju sreću,tugu,suze,smijeh i sva druga raspoloženja
4. jer ako je ne voliš,ni ona tebe neće voljeti
5. jer je jedinstvena i posebna,baš kao i ti
6. jer te nikada neće prevariti
7. jer te ipak ona najbolje poznaje
8. jer je ona centar tvog svijeta
Zato se treba voljeti.
ne govorim da treba biti sebičan ili umišljen ili nešto slično.
govorim da je lakše živjeti ako se volite.
ni ja sebe često ne volim.vrlo često.
a jbg.....
možda se ne slažete sa mnom, alli mene nije briga.
ovo je ionako moj blog.
opustite se.
uživajte.
ja sutra idem kod frendice na Krk.
nadam se da će mi biti dobro...
neeeeee
nene
prošli post je počeo s dada....
a otprilike se slično osjećam...zapravo ne....nenenenene....jucer sam se osjećala poput uskličnika...danas sam točkice...točkice koje se spuštaju prema dolje....padaju...
jesam li ikada iskreno voljela svoj život?
hmmm....možda i jesam?
ne znam.ali nikada nisam poželjela biti netko drugi.jer bi mi bilo žao ostaviti jadnu martinu samu...ona je preslaba da bi sama išla kroz život...
toliko bih željela izaći iz ovog tijela...
ali nisam li ja ta koja bodri tu malu martinicu,koja ju tješi...ne bi li bilo sebično da je sad napustim?
da vam kažem nešto.
danas idem u Umag na ATP.prekjučer sam bila tamo.bilo je dobro ali tek kad me kiša toliko smočila da nisam ličila na čovjeka.
znači,meni se mora dogoditi nešto loooše da bi bilo dobro?je li?
najbolje stvari koje mi se događaju su loše....zanimljivo...
dosta mi je svega.
dosta mi je lažnih utješnih riječi.lažnih prijatelja.lažnih istina.
ali laži su dio mojeg života.je li išta uopće istina?
tko sam ja?
a najgore je što ne mogu plakati.jednostavno ne mogu.
a sramim se vrištati.jer to svi čuju.
kažu da kad ti je teško,trebaš se samo nasmiješiti i lakše ti je.
probala sam.smijem se.namiještam daj umjetni osmijeh.pokušam i na glas.hahahahaha.bez da se vide zubi.sakrivam zube.sramežljivi osmijeh.zavodnički.slatki.
nije pomoglo.a-a
mozda nekima i pomaze,blago njima.blago vama.
mozda mi je ipak i pomoglo jer se malo bolje osjećam.
a mozda je to zbog moje Ines koja me upravo tješi.zbog koje sam još na zivotu.
meni uopće ne trebaju komentari na moje potove.pisem ih zbog sebe,da bih se bolje osjećala.
je li to sebicno?!
ovaj nastavak posta pišem dan poslije.
bila sam u umagu jučer.
shvatila sam kakvi su debiiiiili ti dečki. to je tužno, ja vam kažem.
nemam više inspiracije.nemam vise riječi.nemam vise misli.
i to je tuzno.blokada mozga.trenutna i prolazna,nadam se.
udebljala sam se.najtuznije od svega.zato sam danas za rucak pojela samo salatu!
moram malo vise paziti na ono sto jedem.moram misliti na posljedice.
volim dugačke postove,dugačke komentare.ali bolje napisati tri reda u kojima nesto stvarno pise nego ovako puno a da zapravo se stalno ista glupa stvar ponavlja.
jesam li vam dosadna?
a kome imam bit dosadna kad ionako samo mateja pročita moje postove.nemam komentara.moj se trud uopće ne nagrađuje.isplaćuje nije riječ koju sam htjela napisati,ali blokada mozga.ne mogu se sjetiti prave riječi.možda vas je ova rečenica zbunila ali dok sam ju pisalal sam se sjetila riječi nagrađuje a to je prava riječ!
vidite,odblokirao mi se mozak.
dakle,što sam htjela reći?
zar je tako teško kad ste već došli na moj blog i eventualno pročitaili post,zar je tako teško napisati mi svoje mišljenje?jer ne znam je li dobro ili je čisto sranje.
recite mi iskreno obriši blog jer je glupost.
ne trebam vas poslušati.ali recite mi!
ma nije bitno. ne trebaju mi komentari.želim samo pisati.
e,pa da! idem sada naći neke sličice da uredim blog.možda vas to natjera da komentirate?
ljepše će izgledati,znam.
ae papa
idem ja po slike
hvala
ne znam zasto sam vam napisala tu riječ ali bas vam hvala
oprostite
i to ne znam zasto sam napisala
bye
P.S. kojem vragu sluzi ova glupa kategorija????
ja to uvijek bez veze stavim...
uzivajte u ljetu jer ce brzo zavrsiti!
boook
idemo...........novi post!!!!!!!!!!!!!!!
dada....
vratila sam se iz mrtvih...
i am back people!!!!!!!!!jeeeee....
i bas me iskreno briga za sve!
sad sam Mateji napisala uzasno dugacak komentar...jer mislim da ga zasluzuje!
dakle...
zaljubih se jucer...u biti ne znam jesam li se bas zaljubila...stvarno cudno....
ne mogu vjerovati!!!!opet mi se to dogada!!!!
evo,izbrojat cu koji je to put u zadnjih mjesec i pol dana:otprilike 5. put!!!!
da,peti put da sam sve imala...i sad nemam nista...u ovom slucaju nikoga!
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
usklicnici...to je ono sto mi treba.
neeeeee
heeeeej ljudi sjetila sam se jos jednog.....gotovo najvaznijeg: 6 fucking puta mi se to dogodilo...!!!!!
kako sam ljuta na sebe...ubila bih se....mislim da sam sposobna to učiniti!
ne,ne,ipak nisam.
život je patnja,patnja je kazna,a meni to treba: KAZNA
dada
kako se sve okreće u krivom smjeru...aaaaa
već otprilike znam što će sljedeće biti...
ali dobro,neću vam reći o čemu je riječ.
a znate zašto?
jer me SRAM!!!!!
sram me,piplsi.
ljudovi.
čovječuljci.
možete li barem malo malkice shvatiti kako mi je?osjetiti?pogoditi o čemu pričam?brbljam?buncam?
kažu da se zove život...a da je kazna za biti zločest u životu pakao.
a ja kažem da je kazna za biti zločest u životu doživjeti 121. godinu.
a sad...mateji sam napisala da sam ja za smrtnu kaznu...i jesam.jer ljudi koji je zaslužuju nemaju isti pogled na svijet kao ja.njima je život tuđih muka raj...
!!!!!!!!!!!!!!!
još malo uskličnika....
Shot at 2007-07-27
nek se zna kako se usklično osjećam. !
e pa baš me zanima kako će ovaj post izgledati kad ga objavim...
čitate li vi ovo?
ako čitate oprostite! smanjite me!
znam da me ne možete smanjiti.ali imam rješenje i za to:vidite li onaj mali x-ić u gornjem desmom kutu?e,kliknite na njega!ugasite me.
game over.
što ja to pišem?
je li ovo post bez inspiracije?je li ovo uopće post?
možete li me prijaviti za narušavanje mira i reda u blog.hr-u?
samo vi dajte!
ako vas to veseli!
kažete da trebam staviti slike?
i hoću,možda,valjda.
jednom.
sutra možda?
kad se sljedeći put budem osjećala mrtvom?neživom?
aaaaaaaaa
dada
hej,čovjeci?
imam jednu suuuper vijest za vas!
moram ići!
moram prestati pisati ovaj uskličnik post!
ahahahahahahaaaaaaaaaaaaa
komentirajte...nemojte...baš me briga!
i za kraj:
! pozdrav
samo malo...iz čiste dosade
znam da je pisati dva posta na dan možda malo pretjerano, ali ovo moram reći:
najdraža moja soon to be dead, ruke su gospodin On!!!joooj,a ja mislila da si pametna...
(nemoj se uvrijediti,šalim se!)
e,sad mi je glupo napisati post samo da bih Matejici to rekla pa da još malo napišem...
jedva čekam sutra jer idem u Zagreb kod frendice,a doći će još jedna pa se nadam da će nam biti ludo i nezaboravno!
baš sam danas nekako dobre volje (čak iako je ujutro pljuštila kiša,čovječe,tolike kapi u životu nisam vidjela ).
željela bih posebno pozdraviti dvije cure: Anu i Ivonu.nadam se da će one ovo pročitati jer danas sam im dala adresu bloga i jako bih voljela da svrate.
eh,ovo je valjda dosta.ne moraju svi postovi biti dugi...ili moraju?
samo da kažem,mislim da sam opasno (nesretno) zaljubljena.živim u nekom svom svijetu,uopće ne znam ponekad ni kako se zovem.za mene postoji samo gospodin On,On,On...On!
gospodine Ti, nemaš pojma kako želim da nekako,pa makar i sasvim slučajno dođeš na ovaj blog i prepoznaš da si to ti.čisto sumnjam,al ono...
ako se potrudim,postoji šansa da gospodina Njega vidim u utorak ili srijedu.nemate pojma koliko to želim.
sad je stvarno dosta.
uživajte i budite sretni...znam da to možete!
pusa
zaljubljena illona
Jedan događaj i gospodin On
ljudovi...
jučer na treningu osjetila sam jedan od najvećih strahova u mome kratkom životu.moj brat se pri kraju nešto naljutio na mene i tatu jer je bio već jako umoran,a i ja sam ga malo izazivala .uzeo je torbu i rekao da ide doma.znala sam da njegovu ljutnju ne treba shvaćati preozbiljno,a doma bi pješke iz Opatije bio za 10 sati.
tata i ja nastavili smo trening bez njega,ali uskoro je pao mrak i dok je tata skupljao loptice ja sam otišla vidjeti što je s bratom.
i tada se dogodilo. ispod auta ugledala sam njegovu ruku,a budući da su u strahu velike oči,do ruke ležala je glava s licem moga brata.sok koji sam za to vrijeme pila zapeo mi je u grlu i počela sam luđački kašljati."ruka" se onda pomaknula i tako sam shvatila da je to zapravo rep neke mačke,a glava njena guza.ne mogu opisati olakšanje koje sam osjetila.također sam spoznala koliko zapravo volim to dosadno razmaženo biće.
pravog sam (i živog) brata našla par metara dalje od auta.nagnuo se na ogradu i rekao:"ako padnem dolje,sve što imam ostavljam mami i tati!"
kako su ti klinci nevjerojatni!
iako sam znala koliko je bratu sve ovo ozbiljno,morala sam se nasmijati jer je ograda s koje se namjeravao baciti bila jedva dva metra od poda.
rekla sam mu da se ne glupira i pokušala ga smiriti.nekako sam ga nagovorila da se makne s ograde,a tada je i tata došao.
eto,ništa posebno,ali meni je taj događaj puno značio.
inače sinoć sam saznala tužnu vijest o gospodinu Njemu.nisam plakala.nisam vrištala.samo sam stisnula zube i suze zadražala duboko u sebi.pokušala sam se nasmijati.nije bilo lako,ali stvarno sam se bolje osjećala.
nikada,ali nikada neću prežaliti priliku koju sam imala i koju sam tako olako prokockala.i to samo zato što sam slušala druge.
uopće ne želim pisati o gospodinu Njemu,ali pišem o onemo o čemu mislim,a to je uvijek i samo gospodin On.
tužno je to...sve je bilo savršeno...sada je savršeno ništa.
znam da on nije jedini,ali ima nešto u gospodinu Njemu tako posebno.sama njegova pojava me fascinira.
tako je drag...tako dobar...potpuno suprotno od dečki koji su me prije privlačili; grubi,popularni,nekakve face...gospodin On je tako drugačiji od njih.
morala bih sada ići...
a vi,ljudovi,što da vam kažem...drž'te se!
pusa
illona
Naslov...moj prvi post...napisan bez inspiracije
evo...
poslušala sam ljude koji me već toliko dugo mole da napravim blog.
pitanje je što sada.jer glava mi je tako prazna...imam osjećaj da bi svakog trena mogla puknuti.ne samo od boli već i od nedostatka misli.pogotovo onih pametnih.misli koje želim napisati u svoj prvi post,a koje mi nikako ne dolaze u glavu.
tako da je vrlo moguće da moj prvi post bude pun promašaj.a kažu da je prvi dojam jako važan.
pa,ispričavam se ako ćete steći negativno mišljenje o meni i blogu nakon što ovo pročitate,ali nisam ja kriva već misli kojih nema.
u biti je dobro imati praznu glavu.barem jednom.jer ponekad stvarno previše razmišljam (neki koji me poznaju to možda nisu primijetili )
ne znam.stvarno ne znam što da napišem.trenutno sam nekako zaboravila na brige i razmišljam što da obučem na trening u 7 i pol.
to je isto dobro.zaboraviti na brige,mislim.jer sad kad pomislim na gospodina Njega,uopće ne osjećam onu uobičajenu krivnju i bol (iako,dok sam ovu pisala,opet me nešto zaboljelo oko srca).
gospodin On me tako zbunjuje.sigurna sam da je svatko od vas bar jednom bio zaljubljen pa zna o čemu pričam.a oni koji nisu...ne mogu vjerovati da se nikada niste zaljubili!
voljela bih sada napisati nešto o sebi...ali upravo sam shvatila da ne želim.znajte samo da se zovem...illona...ili vi bar mislite da je to moje ime.
stvarno se jako nadam da neće puno ljudi koje poznam saznati za ovaj blog.jer ako znam da me čitaju neke osobe...to neće biti to.ne želim da zbog nekoga ne napišem nešto što želim iz straha da bi ta osoba to mogla pročitati.
joooj...pitanje je koliko ću još moći ovo pisati jer se trebam presvući za trening i naravno skinuti svu šminku koju sam stavila jer sam se nedavno vratila iz grada.
iz vlastitog iskustva znam da ljudi ne vole duge postove jer im se ne da čitati ih.a nije da sam ja ovdje napisala nešto prezanimljivo tako da svaka čast ako ste došli do kraja.pa makar i s preskakanjem.
zapravo,možda se varam.možda vi baš volite duge postove?
hm...čisto sumnjam,no dobro.
mislim da je za prvi put dosta.iskreno se nadam da prvi put neće ujedno biti i posljednji.
uživajte u životu kako god znate
pusa
illona
